Peristil, 17. veljače, 22 sata
uloge:
– Krnje Ukruv Šmrljan Pakšu Kompromisni
– sudac Mišel Platimi od loze Korumpiranovića, nazvan u narodu Kovasjebe
– tužitelj Albert Druker zvani Rascvitan
– odvjetnik Maro
– dva pandura
– čistačica Ava
– novinar Ive Kakovitarpuše od plemenih Niškoristi
– biskup Parišić
(kad na Peristil dođe povorka traje tulum, čuje se zvuk sirena, svira Porno suicid pjesmu (Kaos?) (Leksikon bezbednosti), panduri hapse Krnju koji se dotad zabavlja. Penelopa šizi, viče, drami:
– Šta je ovo ljudi, pustite nas da sviramo i pivamo. Maškare su! Nemojte mi to radit!
Panduri:
– Molimo vas ne ometajte nas u izvršenju službenog zadatka, jer ćemo vas morati privesti!
Penelopa:
– Mene privest, znate li vi ko san ja…
Sudac (lupa batom po stolu):
– Dosta bando maškarana! Mir u ludnici! Mir! Ja ovde sudin, a vi imate mučat i slušat. Ko je šta jamija jamija je, ko je jeba jeba je. Ko je svira svira je. Došlo je iz Zagreba da ovi DJ-evi nisu platili licencu za zaštitu autorskih prava, ka ni u zadnjih 600 Krnjevala. Zamukni bando lopovska, gasi ploče! Ima li šta gore? Usput ćemo sudit ovde optuženome Krnji Ukruvu Šmrljanu Pakši itd. Ne samo da ćemo sudit nego ćemo ga i osudit iz ljubavi prema pravu i pravdi Krnjevalske republike. Krnje rečeni Pakša deset je dana čuva Meštrovicu ovoga grada i kroz to vrime napravija toliko propusta koliko ne može ni stat u ove papire u kojima sve piše, a ono šta piše, u to se i viruje. Nije grišija ni mišlju, ni ričju, ni dilima, nego propustima. Propušta je toliko da je propustija i ono šta nije smija propustit; ljubit, grijat i od svakoga napasnika čuvat virnu Penelopu koja mu se povjerila u dobru i zlu i blabla. I da prikratin, državni tužitelj Albert Druker Rascvitan iznit… Šta će iznit? Koga će iznit? Iznesite, ajde:
Tužitelj:
– Uvaženi sude, poštovani narode! Optužujemo Krnju rečenoga Poslušnika Kompromisnog za težak prekršaj propusta, jer je pokrao novce namijenjene pomoći bolesnoj djeci u nastavi. Još užasnije – djeci je otimao marende, koje su im iz usta otkidajući ostavljali roditelji. Nema gore nego prevariti djecu. Tražimo najtežu kaznu! Molim da se uvede svjedok Ive Kakovitarpuše iz plemenite obitelji Niškoristi, novinar Dnevnog namaza.
Sudac:
– Uvaženi svjedoče, što nam imate za namazati?
Novinar:
– Mažem vam svima: tu gnjusobu treba pogubiti!
Odvjetnik:
– Kako možete tako nešto mazati o nevinom čovjeku?
Novinar:
– Ali ja sam u službi neobjektivnog mazanja, mažem vam, mažem i opet mažem. I mazat ću vam ovo: mi smo stvorili mnoge zvijezde naše vasione, sve protuhe koje nisu znale što sa svojim životom pa tako i nakaznog Krnju.
Odvjetnik:
– Nemojte vi nama mazat oči gosparu!
Novinar:
– A šta bi vi, da vam mažem guzu?
Odvjetnik:
– Iz svega što ste iznijeli i svih tih vrsta namaza ne krije se ni jedan dokaz da je optuženi počinio ikakovo gnjusno ili ne do bog kažnjivo djelo! Imate li konkretnijih dokaza?
Novinar:
– Kojeg zvučnijeg dokaza može biti od zvuka mase? Tko bolje od mene zna što ljudi mažu? A mi mažemo ljudima ljude!
Sudac:
– Jel ti to meni uzimaš posal? Vanka!
Tužitelj:
– Prigovor! Odaje tajne zanata.
Odvjetnik:
– Prigovor! Gospar Mazalo, mažite nekom drugom, niste kazali ništa što utvrđuje krivicu optuženog! Ako ga već mažete namažite ga kremom za sunčanje da pocrni a ne izgori.
Sudac:
– Ajde brže, izlazi, iša bi šta popit, dalje.
Tužitelj:
– Optužuje se Krnje rečeni Poslušnik Kompromisni za nekulturu, posebno za vrelih dana, kad ostavlja tragove svoje gnjusobe i smrada po cijeloj komuni. Predstavlja se kao gost iz svijeta, a kad se naši građani pokažu krajnje uslužnima za škude koje im obećava, pa mu se klanjaju do poda, ostavlja im nečistima domove i zahode i ne plaća ništa. Dapače, prljao im je misli pričama o zaostalim minama iz drevnih ratova koje priječe put do našeg najvrednijeg dragulja, crnog zlata što ga krije valovlje mora našega sinjeg! A nama je nafta Full of life!
Sudac:
– Odvjetniče? Ima li svjedoka, nema, skrati ovo! Ne plaća, šporkaje, obećava, nafta…
Odvjetnik:
– Koliko govana toliko solada!
Sudac:
– Uvažava se! Besa! (daju bese) Dalje!
Tužitelj:
– Ovdje privedeni Krnje (imena) zatečen je u nečasnoj gozbi u šumi iznad naše komune. On je, poganin užasni, izjedao majmuna, pokušao zadaviti pauna i prodati tigra, prethodno im kao i ostalim našim sugrađanima životinjskog roda, uskratio hranu, zagadio vodu i oduzeo slobodu. Pokušao je obljubiti izgladnjelu kozu, obećavši joj da će se pretvoriti u jelena, čak i u polarnog medvjeda, sa skrivenom namjerom da je uzapti u podrumu svoga dvorca. Šumu je pokušao zapaliti, hvalivši se javno da će napraviti najveći roštilj u našem kraju.
Sudac:
– Ko ima šta za reć? Glad me vata…
Odvjetnik:
– Glad, neimaština i animalna pohota nagnali su ga na taj čin, časni sude. Etika mu je nalagala pojesti iscrpljenog majmuna, ugroženog dugotrajnim postom i pružiti ljubav izgladnjeloj kozi, obećati tigru uspješan transfer u bolji klub, zagrliti usamljenog pauna. Pripravljanje gozbe samilosni je čin prema gladnom puku, a ne demonska gozba.
Sudac:
– Izvedite svjedoke. Neka Plava mora nešto reći…
Čistačica Plava:
– Kad čujem ‘moraš’, tek onda bogati neću. Neću! Čujem ja tako ‘moraš’ i šutim i ribam!! Ribam. Šutim ko riba zalivena tuđim vinom pička im materina. A riba šuti. Riba je završila filozofiju i komparativnu književnost i šuti da ne bi bilo sumnje. U ribanje. Ribanje i ribarsko prigovaranje. Eno ga tamo, krnjo, stoji, zna on sve, a kako zna? Zna on, jer postoji. I da ja ribam, i da mi je koža natekla, i da se pravim blesava. Završila sam filozofiju, krnjo, tri godine sam na burzi, žicam starog za cigarete, ti se praviš da ne znaš!! Sve ti vidiš, sve ti znaš, ja sam svjedok.
Sudac:
– Dirnuti smo do jaja! Iznesite dokaze.
(u tišini se projiciraju droge i ostali dokazi)
Tužitelj navodi: mito… špijun… jna tetovaža… slika… sat… droga…
Sudac:(rezignirano)
– A brate, nije nešto… Odvjetniče?
Odvjetnik: (slaže se)
– Nije.
Tužitelj:
– Imamo krunskog svjedoka… profesora Baltazara koji je za vrijeme prošlog krnjevala obišao mjesta Krnjina nereda.
Sudac:
– Daj.
(projicira se video Baltazar)
Sudac:
– Dosta je. Sud se povlači na po minute.
Sudac (nastavlja nakon kratke pauze):
— U ime pravde i nepravde Krnjevalske komune,
Cukunske sigurne kuće i Epicentra plesa privodimo kraju ovu sprdačinu od suđenja, namontiranog procesa u tvrdoglavoj potrebi da nekoga proglasimo krivim, izričemo slijedeću presudu:
Odbacujemo sve prethodne optužbe protiv Krnje Poslušnika
Kompromisnog Ljigavca i Beskičmenjaka, Šupka do pupka. Dokazi su vam za kurac. Po našem običaju, sud ga proglašava nevinim!
(Svjetina s razglasa: Nega! Nega! Nega!)
Odvjetnik:
– Ali časni sude, ovdje je svjedokinja koju ne možemo odbiti. Ona je glas. I glasna.
Sudac:
– Neka se dere po Marjanu.
Odvjetnik: (uporan)
– Ali ona je Penelopa. Vlast.
Sudac: (iznenađeno)
– Vladarica naša?! Slobodno joj bilo doći. (kad ona uđe nakloni joj se). Imate riječ gospodarice.
Penelopa: (neutješno plače)
Tužitelj:
– Molim riječ sude.
Sudac (iznerviran):
– Šta je tebi sad? Izvolite, skratite.
Tužitelj (važno):
– Imam dodatak spisu, molim pogledajte. (dodaje sucu papir)
Sudac (čita):
– Vlašću koja mi je dana od gore i dolje, s lijeva i desna, iz dubine i visine, objavljujem kako je moja Penelopa, zakonita supruga, iznevjerila obećanja koja mi je dala prije nego što napustih svoj grad. I tražim od časnog našeg suda da potvrdi kazne koje joj određujem.
Oprašta joj se ali gubi sve beneficije: oduzimaju se sve kartice i ključ maybacha, zabranjuje joj se lokati kave po Rivi, zabranjuje joj se landranje po skijalištima, ukida joj se solarij, ne plaća se plesanje na Zumbi i najvažnije strogo zabranjuje glumatanje po svakojakim i kojekakvim sapunicama sumnjiva sadržaja. Na koncu šaljem je na ispovijed u crkvu.
U potpisu: Odisej, kralj.
Sudac:
– Obrana ništa, tužitelj ništa?
Odvjetnik i Tužitelj (skupa): Ništa!
Sudac:
– Izvolite poštovana damo, postupite po zapovijedi izvršne, sudbene i zakonodavne vlasti
Penelopa (zaplakana napušta scenu i penje u Vestibul)
(svjetina s razglasa: Nega! Nega! Nega!)
Sudac: (nestrpljivo)
– Jesmo li gotovi konačno?
Tužitelj i Odvjetnik (uglas, ustrašeno):
– Nismo, nismo.
Sudac (puka):
– Koji kua sad?
Tužitelj:
– Ovaj, par riječi utjehe, izgovorio bi naš časni biskup Parišić.
Sudac: (udvornički)
– Ohohoho, kako ne kako ne. Izvolite.
Biskup:
– Časni sude, ako mi dopustite, iznio bih i ja nekoliko riječi u ovom važnom času.
Sudac:
– Kako ne bi moglo, poslušni smo vam u svemu.
Biskup:
– Zahvaljujem lijepo. Čuh na ispovijedima da se muškarci žale na nepoznatu personu koja se opire ćudoređu u našoj zajednici. Njihovi sveti brakovi u velikoj su sablazni i pred velikim iskušenjem poradi napasti pomahnitalog falusoida kojem je povjereno da čuva i opslužuje vjernu Penelopu, vladaricu našu.
On, naime, posljednih dana opsjeda dame i djevojke naše, nudeći im svoj ljubavni nektar i tobože im obećava ljubav i blagostanje. One, naivne i zavedene, ne znajući što im se sprema, pokleknu pred tim slatkorječivcem paklenoga uda! Ovaj stranac, neposlušnik i tko će ga znati kojih sila doušnik, obeščašćuje naše stado, razvrgava svetinju bračnih zavjeta, te muževe naše ostavlja nesretnima i nezadovoljenima, a žene uplakanima i iskorištenima.
U ime obitelji vapim: zaustavite ga! Ta se pošast širi, ta će kuga desetkovati naš narod, uništiti naše brakove!
U ime svih nas iz devedeset i neke tražim: locirajte ga, identificirajte ga, izopćite ga, spalite ga! Očistimo braćo naše podrume, parkove i nasade! Očistimo svoje duše i tijelo, očistimo naš grad!
Sudac:
– Dokaze! Dokaze! Provjerite ud!
(policajac prilazi Krnji, pogleda u hlače, DJ pušta: uuuuuuuuuuuu!)
Sudac:
– Provjereno! Sud se povlači na zasjedanje, po minute.
Sudac (čita presudu):
– Čujte, kako uvik neko mora bit kriv, jer sami sebi nismo u stanju sudit, a bome i ne moramo, a zašto i bi, u ime i prezime Krnjevalske komune, Cukunske sigurne kuće i Epicentra plesa mijenjamo prethodnu odluku i proglašavamo jednom i zauvik:
KRIV JE! Vodi ga u pičku materinu, spali ga, zbriši ga, uškopi ga, raznesi ga, da mu se ne zna za ime ni sime pogano! Vodi ga! Ajde, šic!
Zbor: Nega! Nega! Nega!
(Panduri ga kupe, povorke kreće…)
