Poklade su tranzicija, običaji prijelaza izmeđe zime i proljeća, nered između dva reda, pogano između dviju svetinja: ovozemnog rađanja i smrti te onozemnog, nebeskog uskrsnuća – navodi dr.
Silvio Braica, ravnatelj splitskog Etnografskog muzeja:
– I što je nered za vrijeme poklada veći, što su bakanalije žešće, to se više cijeni nadolazeći red!
Tim se pravilom stoljećima, čak i tisućljećima vode Dalmatinci, od starih Ilira, svojih praotaca, pa i dulje. Jer još su se u prapovijesti ljudi maškaravali u strašne face kako bi protjerali zle duhove gladne zime i dočekali proljetnu plodnost. Drevne navade dalje u povijest proslijedili su Rimljani, koji su na festivalu Saturnalija što se održavao od 17. do 23. prosinca, okretali svijet naopako, pa su gospodari posluživali robove, gozbe su bile raskalašnije nego inače, kockanje je bilo dozvoljeno.
Na njih su se nadovezivale Januarije, kad su se muškarci maskirali u žene, a žene skupa u životinjske likove. Slijedile su Compitalije kad su na zgrade vješali lutke, zamjenu za ljudske žrtve bogovima, a u veljači su otpočinjali Lupercalije, u kojima su muškarci odjeveni u jareće kože, na rubu transa trčali po naseljima i gurali prolaznike. Promijenili su se bogovi, ali ludesanje u liku nekog drugog ostalo je nepromijenjeno do danas, zvala se fešta krnjeval, karnevo, poklad, mesopust, veljun, mesojeđe, zauz, mačkare, maškarada…
– Crkvene vlasti prema njemu se oduvijek odnose neodlučno, s jedne strane glasno osuđujući raspojasanost i neumjerenost, videći u njemu utjelovljenje zla i odjeke poganstva, a s druge strane nikad nisu ozbiljno nastojali zatrti običaj jer je kontrolirano i vremenski omeđeno ludovanje bilo potrebno kao protuteža vrijednostima kršćanskog života. Tolerirano i kontrolirano predstavljanje nereda ne ugrožava važeći red, naprotiv, ono ga afirmira – smatra etnoteatrolog dr. Ivan Lozica.
Stoga je u životu ljudi onog i ovog vremena krnjeval uvijek imao zadane vremenske granice, predstava je trajala od Tri kralja, Vodokršća, pa do vrhunca na Pokladni utorak navečer, kad su se maske odbacivale kako bi već na Čistu sridu ujutro počeli dani korizmene pokore. Svako dalmatinsko selo se maškaravalo i gotovo svi su palili Krnju, svaljujući na alegorijski lik sva zla, sve grijehe i propuste zajednice.
Pag, Olib i Kaštela
U đir maškaranom Dalmacijom krećemo od Paga, kad bi se u nedjelju prije Pepelnice zakrabuljeni mještani našli na gradskom trgu, igralo se krnjevalsko kolo, u sve bržem i bržem ritmu, a odvijao se i ples s Robinjom koju je obično igrao muškarac odjeven u djevojku, vrlo slično korčulanskoj Moreški. Kraj krnjevala označavala je “žalobna povorka” maškara koja bi uz zvuke posmrtnih koračnica dopratila “Marka” do mosta, otpjevala mu pokojničke kante, zapalila i bacila u more.
Na otoku Olibu se tjedan dana prije Pokladnog utorka priređivao “maškarski pir” u kojem su muškarci igrali sve uloge, a “pir” je trajao do jutra. Na Pokladni utorak skupljala se “vojska” i na čelu sa slamnatom lutkom prolazila ulicama. Na trgu pred crkvom, igrišću, poslijepodne se održavalo suđenje Karnevala, kojeg bi objesili na vješala i u njega pucali iz lovačke puške, nakon čega bi uslijedila graja i potom zabava do jutra.
Čuveni su kaštelanski krnjevali: uz suđenje Krnji na rivama u Novom, Štafiliću ili Starom bili su organizirani plesovi u udrugama, ali i u kući Bepa Kandije u Starom i obitelji Šantić u Štafiliću. Na plesovima je sviraoStipe Vuletin Meto.
Glazbari bi se odjenuli u udovice, ulicama su potezali komoštra, krepane pantagane i zvona, glave pokrivali vrčinama, obilazili kuće i slavili. Krnju su radili Jozo Carev Keva iz Gomilice i Goran Smojver, dok su se organizatori nazivali Ambasada.
Bako u Imotskom
Ni Imoćani nisu zaostajali, dapače, u Pokladnu nedilju organizirali su prave Bakove svečanosti (Bacchus – rimski bog vina, veselja i hrane). Bako je živi čovjek s velikim crvenim nosom, dugom bradom, debeo, dobar pivač, odjeven u borgeže jaketu, crvena lica i s velikom kapom na glavi. Potežu ga maškare na kolima okićenima zečjim kožama, kostima od pršuta i zelenilom.
Pred njim ide bačva od dvjesto litara puna prikupljenog vina, a mačkare iz pratnje pružaju duge štapove prema ponistrama kako bi građani ubacivali novac u vreće na vrhu štapa. Imotske mačkare nisu nosile maske, lica su im izmrčena, makar ugljenom, ako nisu imali boja. Tako bi obilazili komšiluke, izvodili predstavu s pjevanjem, a u sumrak bi se povukli na večeru s puno pjesme i šale.
Cetinske mačkare
– Evo meeeeneee kooo iz goooreee vuuuukaaa, očiii suuu mi puneee kurvaluuuka – pjeva se u tradicijskim mačkarama sela Cetinske krajine, kroz pokladne subote selima kruže gljevske, galjske, živiničke, stranjske, koritske, jelačke, priblatske, rudske i udovičke mačkare, a sličan običaj postoji i u Grabu.
Mačkare predstavlja pedesetak “didova”, mladih muškaraca začađenih lica, odjevenih u izrutanu, šarenu odjeću s trakicama od robe, zvonima oko pasa i do dva metra visokim ovčjim mišinama na glavi, koje pridržavaju štapom – sorom, a vodaju ih babe, u red dovode Turci, dok barjaktara igra momak iz sela koji će se te godine prvi oženiti.
Didi neprestano zvone plešući, te se skupe u Otoku na Roknjači gdje izvode komedije i posipaju cure pepelom, što je u stare zemane bio jedini dozvoljeni izraz ljubavi.
– Grmilo, sivalo, u mačkare se mora – pravilo je u Neoriću i Sutini čiji krnjevali imaju tradiciju dužu od tri stoljeća i vezani su za svadbene običaje.
Barjaktari, momci za ženidbu pred kućom domaćina donose i spuštaju visoko, oguljeno drvo mladog jablana, kojeg onda kiti cura za udaju. Jablan se ponovno diže, a did, baba, vezir, barjaktar, svat, cigan i ostala kompanija idu dalje uz pjesme poput ove: – Umrla je moja žena pobro, crna zemljo pritisni je dobro!Dubrovnik i Pelješac
Ultimi od poklada održavaju se i u dubrovačkom kraju, posebno u Župi, a Dubrovački karnevo kroz stoljeća je bio predmetom državnih dokumenata stroge Republike; nekih godina se čak i zabranjivao zbog neobuzdane raspojasanosti, a oduševljavo je komediografa Marina Držića. Dubrovačke pokladne zabave veljuni, završavale su paljenjem Karnevala, čak i njegove žene.
U Putnikovićima na Pelješcu zovu se Bijeli maškari, u spomen na pučku legendu: prije mnogo godina mladića je odvela neka vojska. Vratio se kući u vrijeme maškara i s maskom na licu pronašao svoju zaručnicu. Bijeli maškari izvode ritualni ples sličan obredu vjenčanja, obilazeći zaseoke, a zatim svi skupa zaplešu polku.
DAMIR ŠARAC
